Nema odraslog, ali ni djeteta koji ne zna barem poneki stih iz pjesme o Antuntunu, Grigora Viteza čija je poezija za djecu prevedena na sve europske jezike. Odavno svi znamo tko to živi u desetom selu, kakav mu je um i što grabi loncem. Ova priča o Antuntunu koji svakodnevicu čini posebnom svojim zaigranim, racionalnošću neograničenim pogledom na stvarnost oko sebe, dobila je svoj scenski život. Svim mogućnostima scenske zbilje predstava uvlači u svijet igre, otključava vrata mašte kao prostora za sreću, doživljaj, neuniformnost, nesputanost, lakoću. Govori i svijetu odraslih, koji su putem odrastanja taj svijet zaboravili primjećivati i potražiti u njemu slobodu od materijalnog i mogućnost da smo zadovoljni sami sa sobom, takvi kakvi smo. O važnosti prihvaćanja različitosti. Iz različitih kuteva promatranja djeteta i odraslog ljudskog bića, otkriva ljepotu svijeta. Kako je važno slijediti svoj put i živjeti svoj svijet ma koliko to ponekad teško bilo, jer samo originalnost, mašta i emocija guraju čovjekov svijet naprijed. Antuntun koji svoje srce nosi na dlanu, uči i djecu i odrasle jednostavnim, a opet najdubljim stvarima o svijetu i životu, ali i o njima samima. S djecom dijeli zagonetku razumijevanja stvarnosti u koju će sve više ulaziti, a u odraslima budi smiješak i sjećanja na djetinjstvo, i poneko uvjerenje kako predstava govori baš o njemu ili njegovom tati.
Predstava se igra na Sceni Rogoz s početkom u 18,00 sati.
