Zagorski čovjek oduvijek je živio skromno, povezan s prirodom.
Oko komadića »grunta« vodile su se lokalne »bitke« između obitelji, rodbine i susjeda. Trebalo je preživjeti sa mnogobrojnom djecom. Naše prabake, bake, mame morale su često biti jako kreativne kako bi prehranile svoju mnogobrojnu obitelj, sa samo nekoliko osnovnih namirnica.
Jedna do dvije kravice, kokice, purice, racice, uzgajale su se u skromnim dvorištima. Slobodno su trčale, čupkale travu i bile su za svaku obitelj »blago«. Na poljuprivrednim površinama sadilo se sezonsko povrće koje je najviše uspjevalo i koje ja obitelj prehranjivalo tijekom cijele godine: krumpir, zalje, grah, tikve, buča, repa,češnjak, luk. Na malo većim poljuprivrednim površinama sadile su se žitarice : pšenica, raž, kukuruz, heljda i ječam koji će dati »kruh naš svagdašnji« i prehraniti »blago«.
Skromni težački način života zahtjevao je proteinsku hranu, koje je davala kravica, pa se radio domaći sir, vrhnje, maslo. Jaja su nesle mnogobrojne kokica koje su trčkarale po dvorištu.
Meso se nije svakodnevno konzumiralo, tek jednom do dva pota tjedno. Više ga se konzumiralo u zimskim mjesecima, konzervirano u drvenim bačvama, ili sušeno u pušnicama. Pravo mesno blagovanje bilo je tek u vrijeme najvećih vjerskih blagdana Božića i Uskrsa.
Samo si je mali krug ljudi mogao priuštiti obilje u prehrani. Prisjetimo se iz povijesti Seljačke bune, to su uglavnom bili plemenitaši.
I te plemenitaške obitelji, njemačke, austrijske, mađarske, također su ostavile utjecaja na tradiciju prehrane, samo ti se recepti tek u današnje vrijeme izvlače iz starih kuharica, jer su uglavnom temeljena na mesnim jelima, divljači i sl.
Mnogi germanizni često su i danas prisutni u svim sferama života, pa tako i u nazivima ondašnjih jela.
U ono vrijeme naše skromne babice smišljale su raznovrsna jela od malo mele (brašna), soli i vode.
Najpoznatija jela naših starih babica su purica s mlincima, zagorska juha s vrganjima, krpice sa zeljem, prežgana«ajnpren« juha, žganci s (mlijekom, vrhnjem, čvarcima), grah sa ( kiselim zeljem, kiselim repom, ječmom «ričet«). Tu su i vrlo nutritivno vrijedni recepti od heljde (hajdinska kaša, heljdin griz).
Od kolača radile su se štrukle sa sirom, bučnica, poderane gaće, gužvara (pogača) sa orasima, sirom ili makom, kukuruzna zlevka(zlevanka).
Danas su nažalost obradive površine sve zapuštenije. Mnogima se više i ne zna vlasnik. Zbog malih parcela nikome se više ne isplati sijati i saditi. Stanovništvo sve više emigrira prema urbanim sredinama i sela gotovo nestaju, izumiru, ostaju samo u nekim pjesmama kao što je »Suza za zagorske brege.«
Kravice više ne hodaju po pašnjacima, kokice i purice ne čupkaju travu po »dvorišću«, izvorne sorte žitarica poput pšenice, raži, kukuruza, ječma, heljde. gotovo da više ne postoje. Nestali su mlinovi koji su mljeli na mlinskom kamenu. Taj mlinski kamen trošenjem je ispuštao vrijedne minerale koji su oplemenjivali te cijelovite žitarice, prepune nutritivnih vrijednosti.
Razvojem industrijalizacije, zbog masovnije proizvodnje, primjenjuju se nove metode proizvodnje, pohranjivanja i konzerviranja hrane, kako bi se se spriječilo kvarenje. Na poljima se zbog unosnije proizvodnje upotrebljavaju pesticidi, a u pohranjivanju, konzerviranju: aditivi, razni emulgatori i umjetne arome, koje se proizvode u labaratoriju. Tu su nestali oni izvorni okusi i mirisi tradicije. Namirnice su procesuiranjem i novim načinima konzerviranja osiromašene hranjivim vrijednostima, a često i upitne za naše zdravlje.Danas, iako treba njegovati tradiciju, prehranu treba prilagoditi novom načinu života.
Prije se hrana pripremala na svinjskoj masti, jelo se mnogo punomasnih mliječnih proizvoda i jaja. Ta hrana davala je snagu kod teških poslova na poljima i njivama. Danas uglavnom sjedilački način života zahtjeva drugačiji pristup prehrani, sa manje zasićenih životinjskih masnoća.
Koje namirnice su vrlo poželjne, a dio su tradicije ovog kraja ?
Visoko vrijedna pseudožitarica ( iz porodice rabarbare) koja se posebno preporuča i u današnjoj prehrani je heljda, zbog svojih gastronomskih i zdravstvenih dobrobiti. Bogata je proteinima za izgradnju i popravak tkiva i vlaknina koji djeluju povoljno na metabolizam, kardiovaskularni sustav i pomaže u regulaciji šećera u krvi. Prepuna ja željeza, magnezija i fosfora, ne sadrži gluten koji kod sve više ljudi izaziva intoleranciju.
Izvrsna je u slanim i slatkim jelima.
Druga namirnica je buča.
Hladno prešano bučino ulje koje se radi od bučinih sjemenki među najzdravijim je biljnim uljima. Bogato je oleinskom kiselinom koja snizuje »loš« LDL kolesteroj, bogato je vitaminima D,E i K, te mineralima kao što su magnezij, željezo, mangan selen, bakar i cink.
Također obiluje i glutaminskom kiselinom koja sudjeluje u stvaranju seratonina »hormona sreće«. Bučino ulje poboljšava probavu, čisti crijeva od parazita, a također utječe na plodnost, pa se osobito preporuča muškoj populaciji.
» Možda je baš bučino ulje koji su naši djedovi i pradjedovi koristili u prehrani bilo uzrok velikom broja potomaka«…
Kreativni recepti naših starih su tradicija koju želimo očuvati i njegovati, a mnogi su postali i dio zaštićene kulturne baštine.
Što možemo naučiti od naših predaka? Prije svega biti skromni i cijeniti ono što imamo. A što se tiče prehrane, nažalost, »babičini recepti« više nikad neće imati onaj pravi, izvorni, tradicijski okus.
Čuvajmo i njegujmo tradiciju, čuvajmo babičine recepte, prenosimo ih budućim naraštajima i hranimo se u skladu sa svojim načinom života.
