U subotu 01. veljače na velikoj sceni u HNK u Varaždinu biti će odigrana predstava W: Shakespeara “San Ivanjske noći” s početkom u 19,30 sati.
Shakespearova Ivanjska noć nudi nam iluzije kojih smo željni, nudi i ljubavi, smijeha, ali i ruganja, spletki, naravnog i nadnaravnog. Ujedno nas ovo djelo podsjeća da je obaveza kazališta – sanjati.
U svijetu čarolije i fantastičnih događanja u ovome se komadu prepliće i stapa sa stvarnim životima naših junaka te istražuje granica između ova dva svijeta koristeći elemente sna, fantastike i umjetnosti. Ove granice između sna i jave, stvarnosti i mašte fluidne su pa svojim suodnosom stvaraju intrigantnu dinamiku koja naglašava važnost tih elemenata i u našim životima stvarajući kompleksnu i često fantastičnu sliku ljudske egzistencije.
Predstavu San ivanjske noći prepoznajemo kao put za bijeg koji nam omogućava da umaknemo neumoljivoj stvarnosti i konačno se odmorimo od realnosti svijeta u kojem živimo.
Začarana šuma postaje za nas sam prostor kazališta koje nam daruje mjesto, vrijeme i mogućnost bijega od materijalnog svijeta i mjesto koje svake noći odustajanjem od stvarnosti upravo tu stvarnost stvara, artikulira. Ili mi bar tako vjerujemo. Trenuci u kojima se drama događa vrijeme je u kojem se sljubljuju razine postojanja, vjenčanje s početka komada s istim tim vjenčanjem na kraju. U tome međuvremenu stoji prostor neostvarenih želja – teatar kao prostor neostvarenih želja i sanjanih slika. Takvo relativno tretiranje vremena određujuće je svojstvo ove predstave. Upućuje na dvostruku percepciju i na postojanje različitih razina realiteta. Zbog toga isti glumci igraju Tezeja i Oberona, Hipolitu i Titaniju, Filostrata i Puka i vile. Nesporno je da svatko sanja svakoga te da svatko u snu živi bolje nego na javi. Pri tome kazalište kao mjesto okupljanja daje onima koji ga žele kao što se Titanija podaje magarcu. Sam Shakespeare je već ustvrdio: realitet je nepopravljiv. Kao i Beckett koji svojom literaturom bježi u traganje za prostorima poslije smrti, Shakespeare bježi u svemir i vrti se oko mjeseca.
Samo su radnici u predstavi uvijek isti. Tvrdih ruku,iste pameti i u šumi i na dvoru. I oni pokušavaju i žele biti netko drugi. Njihova predstava unutar predstave, taj poznati Shakespeareov motiv, pojačava stvarnost teatarske iluzije na način da je razbija. Predstava radnika i majstora ukazuje na moć umjetnosti da oblikuje i reinterpretira stvarnost, naglašavajući apsurdnosti međuljudskih odnosa i emocija.
Kad god su radnici počeli sanjati netko bi im prekinuo san – i nasadio im magareću glavu.
Danas je San Ivanjske noći itekako aktualan jer se njegova visoka političnost može rezimirati u jednoj rečenici: zaustavite svijet, želim sići. Shakespeare nam naprosto nudi mogućnost bijega u umjetnost, u aktivno stvaranje i oblikovanje vlastite stvarnosti.
