Prije više od 2000 tisuće godina (460.-377. prije Krista) djelovao je »otac medicine« antički grčki liječnik Hipokrat.
Rođen je na otoku Kosu u obitelji u kojoj se liječničko znanje prenosilo s koljena na koljeno. Pripadao je plemenitoj školi Asklepijada (nazvanoj po Asklepiju – bogu liječništva),gdje su se štovale visoke moralne i duhovne vrijednosti, tako da je bio vođen prije svega ljubavi prema svakom čovjeku te individualnom pristupu liječenja svakog pojedinca.
Hipokrata su slavili već za života. Platon (grčki filozof) ga je smatrao prototipom liječnika, a Galen (istaknuti rimski liječnik i filozof grčkog podrijetla i jedan od najvećih medicinskih znanstvenika rimskog razdoblja) nazivao ga je »božanskim«.
Temelj Hipokratova djelovanja bilo je odvajanje znanosti od magije i praznovjerja.
U svojim dijagnozama nije gledao samo na simptome bolesti nego je svakog pacijenta gledao cjelovito, od njegovog karaktera, psihičkog stanja, uvjeta i sredine u kojoj živi, prehrane, te načina života.
Danas smo svjedoci jednog potpuno drugog pristupa liječenju, gdje se od silne dijagnostike i rascjepkanosti medicine na segmente, prema određenim organskim sustavima, gubi onaj temeljni pristup svakom čovjeku kao cjelovitom biću koje ima svoju prošlost i sadašnjost i gdje se često zanemaruju uzroci koji su doveli do bolesti.
Inače, fiziologija bolesti po Hipokratu se temelji na ravnoteži tjelesnih tekućina (krvi, sluzi, crnoj i žutoj žuči) i ako tu dođe do disbalansa – tijelo obolijeva.
Kao liječnik, znanstvenik i vizionar, Hipokrat je postavio temeljne principe liječničke etike koja je danas poznata kao Hipokratova zakletva (kodifikacija liječničke etike iz petog stoljeća prije Krista). Ona se temelji na obvezi liječnika da sve svoje znanje usmjeri na dobrobit bolesnika, kao i načelu da neće svoj položaj koristiti za zadovoljenje svojih materijalnih potreba, dok će nagrada liječniku biti osobna sreća, uspjeh, ugled i slava. Ovo naravno zvuči prilično idealistički, jer se od uspjeha, ugleda i slave ne može živjeti. Često sami pacijenti narušavaju te postavke kako bi nagradama osigurali sebi dodatnu pažnju i pokazali zahvalnost liječniku. Na taj način često stvaramo loše navike kod liječnika i osjećaj da smo mu nešto dužni i van sustava u kojem djeluje.
Hipokratova zakletva se polaže i danas kao Ženevska liječnička prisega prihvaćena 1948. g. na 2. skupštini WMA (Svjetsko liječničko udruženje) kao suvremena inačica. U više navrata je ženevska zakletva revidirana (posljednji je puta revidirana 2017. godine na generalnoj skupštini WMA u Čikagu /SAD).
Jedna od važnijih postavki u Ženevskoj liječničkoj prisegi je da se prema svim ljudima treba jednako postupati bez obzira na rasnu, vjersku, socijalnu i političku pripadnost, te spolnu orijentaciju. Zanimljivo je vidjeti da ta izmjena i dopuna sadrži potrebu brige liječnika o vlastitom zdravlju i dobrobiti. Naravno da i mi kao pacijenti očekujemo da nam osoba koja nas liječi bude uzor u svakom pogledu.
Danas živimo u vremenu visoke tehnologije, užurbanog načina života i kako u svakodnevnom životu tako i u medicinskoj struci izgubio se onaj subjektivni odnos između liječnika i pacijenta. Tu je naravno i veliki porast broja stanovništva, a i industrijalizacija koja nosi sve više zagađenja, prerađene hrane osiromašene nutrijentima, što dovodi do sve većeg broja bolesnih ljudi, a time i do opterećenja zdravstvenog sustava koji je financijski limitiran. To nas naravno sve zbunjuje i kao pacijenti često se osjećamo zapostavljeni i zbunjeni širokim rasponom medicinskih postupaka. Sustav ima svoja pravila tako da si neki ljudi mogu platiti dodatne medicinske pretrage, dok drugi moraju čekati mjesecima na iste. Liječnici su s druge strane zbunjeni količinom i težinom odluka i etičkih dilema, koje svakodnevno moraju donositi za svoje pacijente, a istovremeno trebaju raditi po pravilima sustava koji im ograničava djelovanje. Rascijepljenost medicine na grane u kojoj je svaka usmjerena samo na jedan tjelesni organski sustav, također je veliki problem jer se na taj način liječi samo jedan segment našeg tijela, uglavnom istim postupcima, bez otkrivanja uzroka bolesti te se na taj način liječenje bazira samo na temelju simptoma. Zbog toga se izgubio onaj temelji Hipokratov pristup da je svaki čovjek jedinka za sebe i da bolest nije od danas, nego ima svoje uzroke koje treba otkriti i na temelju čega se treba bazirati buduće liječenje.
